|
|
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
želim
kazalište
pozornicu
ples
orkestar
festival
vatru
jazz
koncert
izložbe
boje
kistove
grafite
letke
fontane
vodoskoke
ulice
trgove
ceste
slobodu
snagu
utopiju
energiju
vrisak
smijeh
tugu
treptaj
ono što je wagner skladao
chagall slikao
jesenjin pisao
zapravo
ono što nitko nikada dosad nije živio.
°°lady.penny11@hotmail.com°°
*Kutak za Bolero kid
nikad nemoj zaboraviti koliko te cijenim,
poštujem, a povrh svega toga,
koliko te volim.
Bolero kid, ja te volim.
hvala ti što postojiš.
*Kutak za prijatelja
ja te volim. ti si meni poseban. ti mi ležiš na srcu.
uvijek ću biti uz tebe. uvijek. zauvijek.
just like heaven.
.............................................
djevojčica u svijetu uspavanki,
piše riječi koje ona razumije.
volim svim svojim kamenim srcem.
autorica ovog bloga je vrlo ekscentrična mlada osoba,
koja živi u svojem svijetu.
i ponekad odluči zaviriti i u ovaj vanjski svijet laži i pakla,
s namjerom da ga uljepša,
tj. da ga učini boljim mjestom za život.
sve su to samo pokušaji,
no katkad uspije ostaviti trag...
volim se gubiti u zagrljajima.
dijete sam.
sretna sam.
ne smijem se uvijek.
u sebi plačem i pucam od smijeha.
zatvorena sam.
sramežljiva.
dobra.
čitam među redovima.
pokušavam pronaći skriveno značenje u...
pamtim stvari, ne zaboravljam.
volim sitnice.
detalji čine cjelinu.
autsajder sam.
ne pripadam nijednom društvu.
individualac sam.
pojedinac.
volim učiti od života.
puno griješim.
nastojim ispravljati pogreške.
svaka je moja isprika iskrena.
Jer oni su posebni...
*i hvala Vam.
Why
Why
What have I done?
What have you done?
Thinking back you were nice...
Now I'm sad.
The hate between us
is growing by the day
I want your presence
I want your smile
I want your jokes
What happend?
I want to hold your hand
I never want our happines
to end
*napisano za autoricu bloga.
spisateljica i posebna osoba koja je to napisala,
je jedna od onih osoba koje joj leže na srcu.
sunčana strana ulice.
.......................
Nitko drugi nije kao ti.
Ti si svojevrstan, jedinstven, posve originalan i neponovljiv.
Ne vjeruješ to,
ali nitko drugi nije kao ti - odvijeka dovijeka.
I svaki čovjek koga voliš nije nikakav običan čovjek.
Iz njega zrači neobična privlačna snaga.
I ti po njemu postaješ na neki način drukčiji.
Možeš mu čak reći:
"Što se mene tiče, ne moraš biti nepogrešiv,
bez greške i savršen, jer: ja te jednostavno volim.".
obrati pažnju na posljednju stvar.
ja te volim.
..........................
ne volim pričati o sebi,
no budući da je ovo samo blog,
uzet ću si malo slobode.
*eksentričnost
*ljubav
*sreća
*smijeh
*ironija
*sarkazam
*iznenađenje
*dobrota
*istina
*laž
*tajna
volim svoj život i ne bih ga mijenjala ni za što.
istinski uživam u životu.
*snovi
*pobuna
*promijeniti svijet
*knjige
*glazba
*film
*kazalište
*umjetnost
*neurednost
*mir
*ideali
nemam nekog posebnog dara za ništa.
nemam neki posebni talent.
u čemu je moj problem?
*prijatelji
*obitelj
*srce
*ljubav
*zagrljaji
*svađe
*sloboda
fascinira me ljudska glupost...
*hrabrost
*čokolada
*um
*razmišljanje
*tvrdoglavost
ne trudim se uvijek biti dobre volje,
i sretna i vesela i vrckava.
a opet se uglavnom smijem...
ne, to nije loše.
smij se sa mnom, nije teško, vjeruj mi.
*jesen
*zima
*riječi
*zaborav
*sjećanje na život
*skriveno značenje
volim te kad pričaš
u svom ovom ludilu
slutnja gubi privid
ogoljela do kosti
postaje stvarnost
zaboravljena bol
ne želim da te odvlačim
daleko
riječi poput bajke
smiruju čamotinju
ne brini neko pamti
svaki tren u godini
sve veze šetnje razgovori
a ti još razmišljaš
vjeruj mi
gledaj moju malu
kako ide niz ulicu
primjećuješ li boju
na njenom obrazu
danas je prvi
dan u proljeću
i ona uživa
kao da je
posljednji
Azra
Počela je škola i opet je tu jedan vidljiv uzrok mojoj nervozi.
Kao i inače, škola mi oduzima većinu dana i nemam vremena za sebe.
Profesori nas, kao i uvijek, nastoje sabotirati.
Mi, učenici, nastojimo ne shvaćati školu preozbiljno.
Naš je život jedan vlak koji se s vremenom produžuje.
Mi smo vlakovođe, a željezničke stanice su sve one prolazne stvari kao što je u ovom slučaju škola.
Moj vlak je tek krenuo...
Mislim da bi mi u ovom trenutku, u ovoj situaciji, najbolja nit vodilja bila fraza koju sam pročitala na jednom zidu.
Na sreću, imamo i neke dobre profesore.
Naš razrednik je jedna uistinu dobra osoba, iako pomalo smiješan.
Smijemo mu se, ali nemamo ništa protiv njega.
Barem nam na njegovom satu nikad nije dosadno.
Smatram kako škola svakako zauzima preveliki dio mog života. Moram se nekako pozabaviti tim problemom.
Volim putovati.
Ah, tko ne voli, uostalom.
Evo me još jednom na kolodvoru.
Peron broj...Zaboravljenih Snova.
Utapam tugu u bezbroju kišnih kapi što se slijevaju na pločnik.
Mrkla je noć, a ja se uvlačim u zadnje sjedalo noćnog busa.
Nije važno kamo ide, samo neka me odveze nekamo daleko.
Da pobjegnem od tuge i minuta zakucanih u prazno.
Da, bježim od stvarnosti.
Da, bježim od života..
Da,bježim od svega.
Sve do izlaska sunca, ja bježim u more nekih boljih vremena.
Mračno nebo ruga mi se, osjećam prezir u njegovim dalekim očima.
Samo kukavice bježe, kaže mi.
Zvijezde ugasiše svoje noćne svjetiljke, čak se ni njima ne sviđa taj noćni bus koji vozi odbjeglog putnika.
Nije me briga, i dalje se vozim, sve do posljednje stanice.
Osjećati se kao odmetnik od cijelog svijeta ponekad i nije tako loša ideja.
Ugledati mrak nije sramota, samo sastavni dio mog života.
Evo ih, već proviruju. Prve jutarnje zrake.
Bolje da se vratim.
Putovanje je završeno, a noćni me bus, barem nakratko, odvukao u neki drugi svijet.
A sad se rastajemo.
Odlazim teškim koracima.
A on se vraća na svoj peron da primi još koju odbjeglu dušu neke sljedeće noći.
Danas je predivan dan.
Sretna sam što mi je dana prilika da ga provedem uz svoje najbliže.
Istinski sam sretna i shvaćam da ima nekoliko sitnica, detalja, osoba, nekoliko njih koji me ispunjuju.
Zajedno smo.
Svi smo skupa.
Bolero kid, hvala ti.
Da nije tebe, razdoblje tuge i straha bi puno duže trajalo.
Hvala ti što si uvijek uz mene.
Nitko me tako pozorno ne sluša dok pričam kao što to činiš ti.
Uvijek me nastojiš održati sretnom.
Ne mogu ti opisati koliko sam sretna što sam te upoznala.
Učim od tebe i ti učiš od mene.
Volim vrijeme provedeno s tobom.
Ispijanje vruće čokolade s nikim nije toliko ugodno koliko je s tobom.
Jedna si od najvažnijh osoba u mom životu i ne dam te nikome
Naše će mi prijateljstvo uvijek biti najvažnije.
Volim pričati s tobom o glazbi.
Vjerojatno ni ne znaš koliko cijenim što pamtiš svaku moju riječ.
Jedna si od najboljih osoba koje sam ikada upoznala.
Imaš predivan osmjeh, žao mi je što ti to nikad nisam rekla.
Svaki trenutak proveden s tobom mi je dragocijen.
Skromna si i jednostavno dobra.
I sama znaš koliko smo slične.
Kao što sam ja rekla, ti si moja.
Nikad ti neću prestati govoriti da te volim.
Ti i ja se razumijemo. Shvaćam te.
Uvijek.
I ti mene, ili barem pokušavaš.
Želim da znaš koliko to cijenim kod tebe.
Jednom ćemo ti i ja zajedno pogledati Nightmare before christmas.
Ti mi ležiš na srcu.
Ne znaš koliko mi je drago što sam upoznala nekog poput tebe...
Baš uvijek me uspiješ utješiti. Drugačija si, originalna, posebna.
Sigurna sam da su ti već i drugi to rekli, no ti to stvarno, zbilja jesi.
Hvala ti što ti ne smeta moj sarkazam.
Ja te volim.
Prijatelju, volim te.
Bila sam zaljubljena u tebe, a sad te volim.
Svaki dan barem jednom pomislim na tebe.
Volim tvoje zagrljaje najviše na svijetu.
Hvala ti što mi govoriš sve te prelijepe stvari.
Znam da bi učinio sve za mene samo da me učiniš sretnom.
Bojim ti se reći da te volim. Bojim se.
Više od svega. Još se sjećam dana kad je naša bajka završila.
Ja sam plakala, a ti si bio na rubu suza.
Oči su ti suzile.
Nakon toga, bilo je sve u redu.
Rekao si da se, kad si sa mnom, ne možeš odvojiti od mene.
Rekao si da ti je to najveća mana.
Ne znaš koliko mi to znači.
Žao mi je što ti ne govorim sve što osjećam prema tebi.
Prihvatio si me sa svim mojim manama
Bio si uporan i ustrajao si u tome da dopreš do mojeg srca i da me upoznaš.
Borio si se protiv mog sarkazma, moje hladnoće i moje grubosti, ali nisi odustajao.
Ona dva mjeseca s tobom su mi bila najljepša,
no vrijeme koje sada provodim s tobom ne može se usporediti s ničim.
Nikad nisam imala hrabrosti reći ti koliko mi naš odnos znači.
Volim svaku lijepu riječ koju kažeš, svaki razgovor s tobom.
Nikad se nismo posvađali, a meni još nije jasno kako je to moguće.
Volim naše šetnje dok se držimo za ruke kao da smo zaljubljeni.
Volim što me svaki put otpratiš kući i što me na rastanku svaki put čvrsto zagrliš i daš mi stotinu pusa i pusica.
Volim tvoje puse.
Smiješno mi je što svaki put kad mi kažeš da ti dam pusu, ti mene poljubiš.
Ležiš mi na srcu. Poseban si mi.
Uvijek se pitam jesam li i ja tebi. Učimo jedan od drugog.
Još uvijek ne shvaćam zašto me grliš svaki put kad smo zajedno. Volim petak...
Uvijek si prema meni tako pažljiv i dobar.
Volim te više od svega, znaš?
Trudiš se da me razveseliš. Volim tvoj dječački pogled u kojeg sam se jednom ne tako davno zaljubila.
*[autorica]: oke. ako ne stignes, mozemo se vidjet i sutra. ti javi.
-Ne! Naravno da cu stici! Uzasno si mi falila! Zelim te vidjeti vec danas...
*jedna od najljepših poruka koju si mi poslao. Svaka je tvoja poruka lijepa.
Prijatelju, ja te volim. Želim ti to ponavljati stalno iznova
Ovaj dan za mene ne bio bio tako lijep da nije bilo vas.
Volim vas, a ne znam kako da to pokažem.
Nadam se da je ovo dovoljno dobro.
Bolero kid, ti znaš da te volim.
Prijatelju, nadam se da ćeš shvatiti.
Osvrnite se na sve ono što vas uveseljava i smijte se zbog toga.
Shvaćate? To je razlog za sreću.
Sretan Božić Vam želi
annabel lee*
već dugo vremena nisam ugledala toliko lijepo i pametno biće kao danas.
već duže vrijeme nisam osjetila poglede uprte prema meni sa strane toliko predivnog i dragog bića.
mogla mi se i dogoditi ljubav na prvi pogled, ali je ovaj put, na sreću, zdrav razum pobijedio.
dijeli nas razlika od 300 km.
naravno.
slušam pjesmu. poželim nazvati samo njega i zagrliti što jače mogu.
bojim se iskazati ljubav.
počela sam pisati pjesme. sviđaju mi se.
želim samo njega zagrliti i reći mu koliko ga volim.
bojim se toga.
napisala sam predivnu ljubavnu priču.
nestvarnu. spremljena je.
može i rasplakati.
fali mi on.
Našao si jednom na putu blistavu crvenu ružu.
Mogla je to biti obična crvena ruža,
ali nije,bila je to nečija duša..
Ti si to znao..
Nježno si je podigao,njen miris osjetio,
ponovo je na prašnjavo tlo bacio,
i umjesto da si je čuvao,
Ti si je zgazio.
Jel to meni uvjek nakon svega ostaje da se povučem?
da šutim,da se sa strahom sječam,
jel to ja ne želim da se borim,jel to ja neznam da volim?
Upoznaj me.
Ako me nisu odnjeli vjetrovi,
i kiše nisu naškodile meni,
nemoj nagovarati sunce da me zaboravi,
jer moj sjaj će ti jednom zatrebati..
Znaš da ne može jedan pogled popračen blagim osmijehom od
nekoliko sekundi,
izbrisati bol i tugu koja se taložila na dnu srca godinama,
upravo zbog toga.
Šta god da kažeš,jedno znam..
ne mogu oči sakriti istinu,ma koliko toga duša skrivala..
Ne daj me zaboravu..
Predstava je završena
Zavjese su spuštene
Oblačim osmjeh,jer kažu,trebam bit veselija
Nije sve tako crno
Pokušavam da ubacim malo boje,malo boje krvi
Jer krv i smrt uvijek idu zajedno
Osječam se tako grozno
Kao pokvarena igračka
Uradila sam ono što meni rade
Povrijedila sam,prije nego što sam bila povrjeđena
A mrzim se,na trenutke
Mrzim što sam takva
Ali trebam naučiti da vjerujem
Da se ne bojim nepoznatog
A skinula sam masku,davno
I ne odbijam te namjerno..
Ja se jednostavno bojim
Bojim se mraka koji me okružuje kad nisi samnom
A bio si nakratko moje svjetlo koje je treperilo
I bojim se voljeti
Je li to grijeh?
A znaš da mi nije svejedno
Ali neznaš mene
Ja ne živim,a prolazi mi vrijeme
Voljela bih da možeš shvatit
Zašto ne dopuštam sebi da mi nešto značiš..
Al znaš..Život je jedan veliki film
Na kraju nam ostaju samo najgore i najbolje scene
Shvatit češ jednom na koji sam način odlučila živjeti
Valjda me tada nečeš osuđivati
Jer nisam ja kriva što ne vjerujem ljudima
Što držim ljubav u sebi
Nisam ja kriva što živim u mraku,a propustim svako svjetlo..
Shvatit češ jednom da sam ja u ovom svjetu samo lutalica,
obična skitnica.
Shvatit češ da neumorno tražim smisao u nečemu čega nema
Shvatit češ da gradim svoje snove ponovo,ispočetka,i da ne dam da mi ih itko ponovo sruši
Shvatit češ,valjda nekad,koju bol krijem u dši..
NIsam ja za tebe,oprosti..
Možete li mi reći kada ste vi ispunjeni?
Zbog čega vi živite?Šta vam smeta?
Šta biste mjenjali?Da li ste sretni?
Jeste li zadovoljni?Šta najviše cjenite u životu?
Čega se najviše bojite?Šta je za vas smisao života?
Skupljam poraze,doživljavam gubitke i brojim padove.
I svaki uspon,svaki moj let,spusti me za dvije stepenice niže.
I kad padnem,namještam osmijeh,i sama sebi brišem suze.
I mrzim sama sebe,zato što na tren i posustanem.
Od svega odustanem,i plačem,i drhtim,i i tresem se.
I nekad kao da ne dišem,tako boli me.
Sastavljam rasprsnute snove,nade,i maštanja,u trenutku srušena
A tako mi puno treba da ih ponovo izgradim.
Tražim svoja nevina lutanja,osmijehe nepoznatih lica,
i jedne oči u kojima vječito sja jedna suza.
Ja trebam snove da bih živjela,iako sreću doživljavam u trenucima.
Tren,ili dva,i nema je.San,zatim java,i gotovo je sve.
Zamislim neki novi svije,sa nekim novim ljudima.
Kao da posmatram leptirov let,bez straha od tmurnih,kišnih oblaka.
Zamislim svijet u kojem pticama nisu ranjena krila,
i u kojem je nada uvjek živa.
I razmišljam kad gledam kako usporeno,i tiho pada snijeg,
i to kao da traje čitav vijek.
Poželim nekada da plačem sa tužnima,
da smijem se zlima,da vrištim sa ranjenima,
da gladujem sa gladnima,da bolujem sa bolesnima,
da tugujem sa ostavljenima.
Mijenjala bih nešto,a ništa promjeniti nemogu.
Mi hodamo,da bismo pali.
Padamo,da bi se digli.
Plačemo,da bi se poslije smijali.
Skupljam osmijehe,doživljavam trenutke,i brojim uspomene.
I svaki moj pad,svako moje dno,ojača me.
I kada dođem u oblake,smijem se tiho,jer znam da neko drugi plače.
I volim sama sebe,jer nikada potpuno ne posrnem.
Jer ipak borim se,i kad je najteže,boljem nadam se.
I nekad,sve je šareno,sve mi je do mora ravno.
Uvijek imam snove,ono malo nade duboko u meni,i svoj svijet mašte,
koji uvijek mogu,ako to zaista želim,ponovo da izgradim.
Znam da ću uvijek odlutati u svoj svijet iluzije,sreće,igre i radosti.
Znam da ću uvijek sresti neka nova lica i nove oči u kojima vječito sja mala suza.
Ja imam snove,bila tužna ili ne.
Tužan dan,ili dva,prođe,i opet u boji je sve.
I nađem se često,u onom svijetu gdje ptice lete visoko prema nebu,
gdje sva djeca radosno trče,i gdje ljudi nemaju vremena za mržnju.
To su oni rjetki,ali vrjedi trenuci sreće.
A onda otvorim oči,i jasno mi je sve.
S jutrom sve prestane..I ponovo se vraća..
znaš onaj osjećaj
kad gledaš u nečije oči i vidiš u njima više od duše?
nekada je dovoljno da samo diše negdje blizu
bez pogleda i dodira ili bilo čega
proživljavaš li muku ili ludilo ili krizu
nije važno, pustiš se i nema bijega.
I jučer sam zastala nad papirom…
Kao da nije bilo inspiracije…
Riječi koje bih mogla napisati, a želja za ispuhivanjem emocija je bila luđačka…
Događaju li se i Vama ponekada takve stvari?...
Da bi toliko toga rekli, napravili?…
A opet ništa…
Jer tijelo reagira samo nekakvim slow motionom…
Možda zato jer zna koliko su neke riječi bile neuspješne…
Koliko su je neke stvari previše izmorile i više nema vjere za to…
A On još uvijek tako često govori isto…
I ponekada me ulovi ta neka potreba da istresem nešto iz sebe...
Istina je kako se to najčešće događa kada nisam u nekom preveselom raspoloženju, jer u tim trenutcima uživam u nekim drugim stvarima koje me ispunjavaju... (a u zadnje vrijeme sam se čak poprilično razuvjerila u ovo jer bilo je sretnih i šarenih postova koji mi inače ne bi ležali na papiru…)
A kada pišem...
Događa se da nisam uvijek ni sigurna što je to što me to grči iznutra…
Možda su to oni nakupljeni uzdisaji koje sam Vam također spomenula par puta...
Što god to bilo, pomaže mi pisanje, pa čak i ne o tome što osjećam.
Valjda je dovoljno da usmjerim misli na prazan papir, krenu riječi, koje ponekad znaju biti i bez imalo smisla i nakon par trenutaka osjetim mir...
Mogla bih slobodno reći kako sam se nekad liječila pisanjem, nekad, u trenutcima kada je zaista bilo teško i izgledalo bezizlazno, prazan je papir upijao sasvim konkretne rečenice i misli, kao najbolji prijatelj, ne osuđujući, ne komentirajući, ne važući što je moglo bolje, samo trpeći ono što imam reći...
Ma često su mi u podsvijesti neke riječi, kao špranca na koju moram odgovoriti. Sasvim obične i ne velike riječi, ali vrte se u glavi i ponekad moram poći za njima.
****************
